BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

24. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 16. rujna 2010.

Lk 7,36-50

36Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. 39Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." 40A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: 41"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. 42Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." 44I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." 48A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" 50A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

IMAM TI NEŠTO REĆI: O LJUBAVI I PRAŠTANJU

Lk 7,36-50

Tko promatra sebe u zrcalu Isusove riječi, ostaje uvijek iznova zatečen kako je malo, premalo zapravo shvatio Isusa i Isusove poruke. U nama se uvijek nešto buni, jer Isus zbunjuje. Isusova riječ i postupak su čisto neshvatljivi. Suočeni smo sa zbiljom i istinom: Bog me ljubi, on me do križa ljubi. To je glavna poruka Isusova života i djela. Možda ćemo nad time odmahivati glavom, ali jedno ostaje neshvatljivo: Bog se daje, on se daje apsolutno, bezuvjetno, i zato nas traži apsolutno i bezuvjetno, da se od svega odvojimo i njemu prepustimo.

Farizej poziva Isusa u goste, na ručak. Želi ga izbližega upoznati. Isus prihvaća ponudu jer je došao svima, ne pravi nikakve razlike među ljudima. U takvo se prizorište zapućuje i ona grješnica. Ona prekoračuje granice dopuštenoga, granice dobra ukusa. Svi je u gradu znaju da je javna žena. Pogotovo dolazi u društvo ozbiljnih muškaraca, revnitelja za Božji zakon, farizeja, onih gore, izdvojenih. To im ime i funkcija kaže. I već je u tome trenutku farizejev sud nad ženom, a pogotovo nad Isusom gotov. Isus je otpisan, osuđen. Farizej se pravi da zna sve. Njegov sud o Bogu, o Isusu, o ženi je mjerodavan, u ovom slučaju do kraja negativan. Šimun zna sve i o Bogu i o ovoj ženi. Nije svjestan da možda i žena poznaje mnoge iz toga društva koji su bili njezine mušterije. Imala bi im ona što reći o njihovu (ne)moralu.

Isus se suprotstavlja takvoj slici Boga. Bog nije takav. Bog spasava sve, Bog traži sve, on nikoga ne otpisuje. Bog ne stavlja svojoj ljubavi granice, on se ne de-finira, ne omeđuje niti ograničuje. Samo čovjek stavlja Božjim mogućnostima granice! Zato Isus postupa krajnje pedagoški, da ne povrijedi ni gostoprimca, ni uzvanike, a pogotovo da ne povrijedi nebrojeno puta povrijeđenu, poniženu i osramoćenu, prokazanu ženu, u koju svi upiru prstom.

Isus ruši uhodane slike o Bogu u svijesti farizeja Šimuna i ostalih pravovjernih. Ruši idole i predodžbe. Sam Bog mora nastupiti kao onaj koji ruši krive slike o sebi, on mora srušiti zidove do čovjekova srca, prokrčiti put do srca.

Vidjeli smo u dva prethodna primjera, u onome stotnikovu sluzi i uskrsnuću mladića iz Naina, kako se ondje rađa novi život. I ovdje se rađa i cvjeta novi život, ispod suza ove žene. Bogu nije ništa nemoguće. Bog ruši granice u trenutku kad žena ruši granice i prekoračuje prag farizejeve kuće. Jer ondje gdje je ljubav, tu je Bog. Isus samo artikulira, daje rječiti izričaj onome što je sam Bog već učinio. Bog je oprostio, jer on je Bog bogat milosrđem, a svoju svemoć najvećma očituje smilovanjem i praštanjem. Samo čovjek ne prašta, samo je čovjek do kraja nemilosrdan. Bog je dao milost obraćenja i ono je već ozbiljeno. Isus svakome pruža priliku te kod Boga nitko nije na izgubljenome položaju. U tami on stvara svjetlo, u bespuću pokazuje novi put, u moru zidova i pregrada daje nove vidike.

Masa, pa i birana elita, ne može udahnuti život, već ga samo guši. Čovjek se mora odvažiti samostalno misliti, nastupati, odlučivati, neovisno o sudu drugih. Upravo takvo čudo se izvodi ovdje, u farizejevoj kući, za objeda. Žena postaje osoba, postaje obraćeni vjernik jer je pronašla osobu koja je ljubi, bez interesa. To je jasna poruka kako ćemo i mi dosegnuti smisao svog života samo preko ruku, preko riječi koje nas diraju u dušu, koje bude dušu i srce, koje su u mogućnosti darovati čovjekovu životu izvornu čistoću. I upravo je tajanstvenost, nutarnja tajanstvena snaga Isusovih čudesa u tom da je ovaj Nazarećanin uspijevao istrgnuti ljude iz njihova uhodana pa i krajnje grješna života, iz zagrljaja sigurne smrti i ponovno ih vratiti Bogu da bi u njima taj Bog ponovno kao u svojim ljubljenim bićima zavladao.

U ovome prizoru s grješnicom imamo komadić neba na zemlji, imamo snagu Duha u bezdušnom svijetu, imamo veliko božansko srce u društvu bez srca. U spontanosti ove žene zrcali se čovjekova potreba za spasenjem, za ljubavlju. Isus skreće pozornost na ovu ženu ne zbog njezina skandalozna života, već zbog njezine ljubavi kojom je iskajala svoje grijehe. Ona je sretna zbog oproštena grijeha. I stoga je sve ovo velik upitnik svakome od nas: Shvaćamo li i prihvaćamo li Boga ozbiljno? Što je s nama ako danima, mjesecima ne odemo u crkvu, ne molimo se Bogu? Za Isusa ova nazočna žena nije predmet ljudskih ogovaranja ili muške pohote, već osoba koja čezne za ljubavlju, u biti za Bogom. Ona je osoba koju treba ljubiti i prihvatiti, unatoč svim njezinim javnim skandalima. Zato je potrebno napustiti sitničavu sliku o Bogu. Upravo to prigovara Isus Šimunu. Nije dovoljno biti korektan, obavljati svoje dužnosti, pa i molitvene, već treba ljubiti. A mjera ljubavi je ljubav bez mjere. Zato u toj nemjerivoj ljubavi koju Isus ima spram nas on svakog čovjeka traži i stavlja ga neposredno pred Boga.

Ona je grješnica prokockala kapital svoje ljepote, ali je na Isusove noge izlila balzam svoje ljubavi. Sad mora napokon spoznati kako je bila iskorištavana, gurnuta u stranu, te je na kraju cijeli njezin život jedno veliko razočaranje. Bila je obična čaša vode koju je svatko mogao iskapiti kad mu se prohtjelo. U njoj je novac prerastao u tijelo, tijelo je služilo novcu, osjećaje je pretvarala u zanat, a grijeh joj je bio zvanje.

U Isusovoj osobi kuca Bog na naša vrata. Dolazi kao onome farizeju, na objed, u pohode. Trebamo otvoriti vrata, ugostiti Isusa. Dokle, pak, mi puštamo Boga u sebe? Koji prostor zadržavam za sebe? Što je moj pričuvni prostor u koji nema ni Bog pravo unići? Onaj farizej Šimun pušta Isusa samo do površine, ne dalje, ne u svoje srce. Stoga mu Isus govori kako mu ima nešto reći. Reći njegovu srcu, njegovu biću. Želi mu reći da je u njemu premalo ljubavi za Boga i čovjeka, a previše zakona i osude. Kažimo i mi: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!